O kafanama, o nama

U razdoblju od pedesetih godina prošlog vijeka do početka rata, kafane su imale rang kulturnih ustanova. U njima se nije provodilo vreme - tu se živjelo. Jelo, piće i domaćinska usluga bili su svetinja, baš kao i muzika na čijem se imenu gradio imidž kuće i njen ugled. Odlazak u kafanu bio je umjetnički doživljaj, daleko sadržajniji od pokretnih filmskih slika ili pozorišne drame. Još kad krene pesma, u oblaku dima i hektolitru alkohola - umjetnosti nikad kraja. 

Ne sjećam se gdje sam pročitao ovaj paragraf. Sjećam se samo kako sam se osjetio čitajući ovo. Vjerujem, tužno. A kako i ne bih.

Naši očevi i djedovi su imali tu čast da odrastaju u neko vrijeme normalnije i stabilnije socijalizacije. Ne kažem da smo mi danas nenormalni, štaviše ja znam da sam mnogo pametniji i od svojih djedova i od svog oca u ovim godinama s obzirom sa koliko sam se potrebnih i nepotrebnih informacija susreo za ovo života što sam proživio.

Kažem, da mi nekako djeluje da smo postali malo izvrnuti. Jer, koliko god smo pametniji od ljudi koji su živjeli prije 10, 20 ili 100 godina izgubili smo ono najvažnije što je bilo i prije mobitela i letećih automobila. Sposobnost spontanog i nepromišljenog druženja i socijalizacije.

Poznate su priče da je najveći boem na ovom svijetu, ideje za svoje pjesme dobijao u kafanama, okružen ljudima koje voli, u ambijentu koji otvara srca svih prisutnih, u atmosferi u kojoj ljudi zaborave na probleme.

Rijetki ne znaju o kome govorim, i rijetki ne znaju zašto u njemu vidim inspiraciju da budem bolji sutra. Možda je odgovor u njegovoj sposobnosti adaptacije među ljudima. Možda u njegovoj nesebičnosti i željom da proživi život. Skrećem s teme.

I kad smo već krenuli o kafanama, zašto ne pročitati odlomak iz kolumne 'O kafanama i kariranim stolnjacima' autora Petra Latinovića:
Kafane su nekada bile sabirno mesto kulturne, intelektualne, revolucionarne elite, ali i mesto gde su dolazili i oni koji od škole nisu imali mnogo, ali su u glavi i srcu imali sve ono životno znanje koje se ne može naučiti ni u jednoj školi ili pročitati u bilo kojoj knjizi. Svi oni zamišljeni, zaljubljeni, zabrinuti, umorni, veseli, pokunjeni, nostalgični, setni, nad onim kariranim stolnjacima… A na stolu špricer, roze, crveno, belo, dunjevača, šljiva, ‘ ladno bez pene, ‘ladno sa penom, turska sa i turska bez šećera, kisela, obična…
U tim istim kafanama svirali su muzičari bez nota, ali sa dušom. Nekada i bez glasa, al’ uvek sa osmehom na licu, il’ ponekom suzom u oku, zavisi od toga šta se te večeri il’ noći sviralo. Kafane su umele da vam izmame novce koje niste ni znali da imate, pare koje niste planirali da trošite… Zgužvane u ruci, novčanice su se ispravljale na violini il’ na harmonici… U to vreme u kafanama ste mogli da budete ozbiljno pogođeni kad vas, kako se nekad govorilo, muzika nađe… I onda bude i poneka čaša razbijena, ali, to je sve išlo u rok službe…
Danas je ono malo kafana nekako raštrkano po ovom našem belom gradu, tako da ih pronađu samo oni koji bi dobronamerno da svrate i popiju po koje piće il’ stave ponešto u kljun… Za one druge koji ne razumeju kafane, one postaju nevidljive, stopljene sa okolinom… Jer znamo svi…Nije kafana za svakoga, kao što svako nije za kafanu….


Kafana kao kafana, je samo tema ove objave, koju eto, igrom slučaja koristim da bi izrazio lični stav o asocijalnim savremenim ljudima modernog doba. Poenta svega je da su i kafane a najbitnije, ono što su one predstavljale i ono za šta su služile ušle u egzistenciju. U svoj početak kraja. Umjetnosti od nekad više nema, veoma malo ljudi cijeni unikatnost i jedinstvenost. A još manje ljudi cijeni međuljudske odnose i ono što nas razlikuje od ostalih živih bića.

Sve iznad napisano, nam daje drugu temu za analizu, tačnije da li nam je modernizacija i silna tehnologija donijela sreću ?

Ma živjeli, za neko bolje doba...

Primjedbe